Ivica Puljak prisjeća se života bez politike.

Težak je bio put od ulice do “Božje čestice”

Odrastao je u ‘Siromašnoj‘, igrao za juniore Hajduka, svirao gitaru…

Život zna ispisati nevjerojatne priče, posložiti slike i detalje – tako da s vremenskim odmakom ni sam sudionik događanja ne može vjerovati kako se sve poklopilo. Ivica Puljak, primjerice, nije mogao ni zamisliti da će se jednog dana baviti znanošću, jer, mislio je, znanstvenici su “supermeni”, a on to nedvojbeno nije. Nije ni sekundu svojeg djetinjstva posvetio mišlju kako će jednom biti učitelj, uvjeren kako on to niti zna niti može. Ali, život! Tako je bilo suđeno, tvrdimo mi, a on se smije.

Smijali su se nekada davno i Puljci, kad su se vratili “s privremenog rada” iz Italije u Imotsku krajinu, donoseći sa sobom samo prezime.

IMOĆANI IZ PUGLIE

– Prezime Puljak naći ćete u selu Rastovcu i u Medovu Docu, novije spoznaje kažu da su naši preci iz Imotskog privremeno otišli u Pugliu (Apulija je regija u jugoistočnoj Italiji, op.a.), pa su se vratili nazad i postali Pugliac. Poslije su nastale izvedenice tog imena, Puljak, Puljiz… Kako god, ionako svi naši preci dolaze iz Rame – veli nam profesor Puljak.

Jesmo se ko narodi “našetali” dok smo se smjestili, na najlipšem komadiću planeta. Slažemo se odmah u tome – jer Split se, a tu je Ivica rođen, ureže u dušu, ukuca se u genetski kod, kako god – tu je da ostane.

– Djetinjstvo u Splitu, djetinjstvo na Mediteranu, na plažama, na ulici, vani – to je neprepričljivo. Zbog toga su naši ljudi vezani uz svoj grad, ne možeš to izbrisati, tome se uvijek vraćaš – veli nam.

Iz rodilišta ga je majka Jaka dovela na Kacunar, tamo su ga već uz tatu Zdravka čekale starije sestre: Nada i Željka, treća je seka Marina stigla nakon brata. Nakon njegova šestog rođendana preselili su se na Plokite, u Siromašnu; nisu, za razliku od onih imotskih prapredaka, otišli puno daleko.

– Djetinjstvo sam proveo na ulici! Najteže je bilo od dva do pet, kućni red, moraš biti doma, a onda kada ugledaš nekog od prijatelja s prozora, dovikneš onu legendarnu “Jesi izaša?” – smijemo se.

Tuđi čovik nikada neće znati objasniti značenje dviju rečenica splitske dice, prva je spomenuta “Jesi izaša?”, koja u sebi sadrži detaljnu analizu – upitani nije na ulici slučajno, u prolazu, nego je tu da bi ostao u igri, a druga je:

– Još pet minuta! – ovo je bilo u dvoglasju, a onda Puljak nastavlja:

– Mater te uvik zove doma kad je najbolje!

ZVIJEZDA DANICA

A ta majka Jaka nema slučajno to ime! Jaka žena koja je uz supruga, nažalost nedavno preminulog, stvorila sve sama, od nule, od početka. Nije ni čudo što je unučad zove baka Danica, zvijezda im je vodilja, svima.

Tata Zdravko proveo je radni vijek u “Dalmi”, mama se brinula o obitelji, zajedno su svojoj “četvorci” odgojem usadili kako svojim radom i trudom sve mogu postići, zaradi sam, ne očekuju ništa od drugih.

– Moje sestre i ja nikada se nismo posvađali, vezuje nas ljubav i to nije floskula – ponosno će Ivica.

– Bili smo djeca, svi smo bili isti, siromašni, ali isti, baš sam bio sretno i veselo dijete. Iz današnje perspektive, trud mojih roditelja da nas odgoje i školuju mi je nevjerojatan – dodaje.

Harmonija i zadovoljstvo u najranijim godinama učinili su ga otvorenim, ali i ljubiteljem svih, baš svih vrsta sportova. Igrao je i za juniore Hajduka, poslije se bacio na košarku, danas je otkrio trčanje, ali to je druga priča. Polumaratonska.

Jako puno prijatelja baštinio je iz crkve Marije Pomoćnice kršćana, tamo su osnovali bend “Glorija”, svirali su i pjevali. Svirali? O, da, ne pjeva dobro, priznaje, ali jednog je ljeta sâm naučio svirati gitaru.

– Mislin da su to lito susidi poludili – priznaje.

Dani u Osnovnoj školi “Đordano Borovčić Kurir”, danas OŠ “Plokite”, prošli su u “valceru”. Učitelj kojeg pamti je nedavno preminuli Živojin Stefanović Žika, najutjecajniji čovjek u životu mu, veli:

– Za mene je uvijek bio ogroman čovjek, a kada sam ga sreo prije par godina i s njim se fotografirao, shvatio sam da je od mene niži za dvije glave – sjetno će Puljak.

Upravo je taj čovjek, topao i nježan, od svojih mališana učinio povezanu cjelinu, malu školsku obitelj, nešto što se nosi kroz život poput zastave. Zato je bilo teško otići iz osnovnjaka u tehničku školu, u novi izazov. Dvije godine tehnike, pa dvije godine računarstva i onda, nakon mature odluka – kamo dalje.

– Mislio sam da nisam dovoljno pametan, ni sposoban, da ništa ne znam, a u školi sve petice… Upisao sam elektrotehniku; raditi jednom kao inženjer, ako uspijem završiti, što sigurno neću, tako sam vjerovao. Ali na fakultetu je sve ispalo drugačije, shvatio sam da mi to ide. Iskreno, i danas za sve što napravim mislim da sam mogao i bolje, ali to me i vuče da idem dalje i radim bolje i dajem više od sebe – kaže.

Na prvoj godini elektrotehnike shvatio je da ga zanima fizika, profesorica Vuletin i profesor Tudorić Gemo probudili su u njemu toliki interes da je paralelno slušao fiziku. Onako.

Sve dalje, rekli bismo, svima je znano, magisterij, doktorat, boravak na CERN-u, 18-godišnja potraga za “Božjom česticom” i onda otkriveni Higgsov bozon! Koja je bila prva misao, osjećaj, što dalje, sve nas zanima.

SIGURNA LUKA

– Nemojte se bojati kad je teško! Sve što je vrijedno u životu je teško, jer da nije – svi bi to napravili – veli nam.

– Prenošenje informacija je bitno – progovara učitelj iz profesora – ali bitnije je motivirati studente. Moraju samo pobijediti svojeg najvećeg neprijatelja – same sebe i popraviti radne navike. Svi su sposobni završiti fakultet, ali nedovoljno su sigurni u sebe. Mladi ljudi mogu puno toga, samo ih treba motivirati – uči nas.

Paralelno uz znanost, živio je Ivica ljubav, pa je došao brak s Marijanom, točno pamti trenutak kada je shvatio da je zaljubljen u najbolju prijateljicu. Rodila im se Ema, pa Toma i Iva. To gnijezdo koje su zajedničkim snagama savili njegova je sigurna luka.

 

AUTOR: Milena Budimir, slobodnadalmacija.hr

ORIGINALNI ČLANAK POGLEDAJTE OVDJE.