Većina političkih izbora svih vrsta završava s više neodgovorenih pitanja, nego odgovorenih. I tu ne mislim na puko izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja koja postavljaju javnost i mediji, nego na to da se u površnom ponavljanju samo nekih nametnutih teza sama javnost ni ne stigne baviti nečim dubljim za vrijeme trajanja kampanje. Osobno sam bio autor ili koautor svih programa naše političke opcije, uključujući i programe za lokalne izbore, koja u sebi nosi naslijeđe dviju stranaka i prethodne nezavisne liste, a moguće je da mi neki protivnici lijepe etiketu političke neznalice, ponavljajući pri tome samo tu floskulu bez sadržaja. Poznata je stvar da programe političkih stranaka malo ljudi čita, i malo ih na temelju njih donosi svoje odluke. I to nije nikakva optužba birača u Hrvatskoj, nego je tako i u najrazvijenijim demokracijama. Građani biraju na temelju raznih vrsta dojmova koje steknu o političkim opcijama i kandidatima i prije i za vrijeme samih kampanja. No to ne znači da na neka pitanja, čak i ako ih javnost, pa ni sami mediji ne postavljaju, ne treba odgovarati. Dapače, nekad je odgovaranje čak i samopomoć, jer ti se može dogoditi pobjeda, pa ćeš se naći u situaciji ne samo da na ta pitanja odgovaraš, manje ili više vješto pred kamerama, nego da donosiš odluke i provodiš ono na što si jučer u kampanji odgovarao.
Ja sam do prošlogodišnje pobjede na lokalnim izborima u Splitu bio svojevrsni politički teoretičar koji je samo mogao govoriti što bi trebalo raditi i kako, a onda sam pobijedio i našao se u situaciji da to i provodim. Iako na nove izbore izlazim nakon manje od godine dana obnašanja dužnosti gradonačelnika, budući da iznimno brzo učim i svladavam meni dotad nepoznato gradivo i uloge, mogu baciti na samu kampanju neko novo svjetlo, prikazati neke procese i objasniti sadržaje koji bi barem dio javnosti, posebno one koja želi dublje pratiti politiku, mogli itekako zanimati. A posebno novinare, analitičare, komentatore, pa čak i političke konkurente. Tu dimenziju kampanje stavljam pred politički zainteresiranu javnost, znatno manju od one koja prati samo predizborne poruke i slogane, ali joj baš zato dajem puno poštovanje, kroz ovaj blog.
Da bi ovakav dublji pogled na kampanju mogao biti samoopravdan, u ovom blogu otkrivat ću čak i elemente same strategije, pa čak i taktike. Pisat ću o gotovo svim pitanjima koja ostaju nedovoljno odgovorena u široj javnosti. Na temama za koje moji protukandidati misle da ih se plašim, otići ću čak i dublje negoli mi ih oni znaju postaviti ili čak predbaciti. Jesu li razlog i povod izbora isti? Jesu li se izbori već trebali dogoditi i zašto? A zašto nisu? Zašto branim Bojana Ivoševića i dovodim i svoj vlastiti politički kapital u rizik zbog daljnje suradnje s njim, a ne s nekim drugim? Zašto mislim da HDZ treba poraziti na svima razinama i hoću li u tome sudjelovati? Planiram li politički “pobjeći” iz Splita dok se drugi protukandidati kunu Splitu na vjernost ko “ugledni” HDZ-ovac u poštenje? Je li netko tražio poziciju direktora Stanouprave za svoju stranku ili je to moj spin, pa je on pošten, a ja licemjer? Jesam li ja sa svima posvađan i svađam druge, a svi drugi bi, od Keruma, preko Vice Mihanovića ili Zorana Đogaša, pa do Mostovaca, Možemovaca i SDP-ovaca rado neposvađano ćakulali o viziji Splita, samo eto da nema mene? Jesam li ja ukrao nečiji novac ili identitet? Upravlja li tamo neka Marijana Puljak mojom karijerom? Ili nekim čudom ja njezinom? Jesam li ja, dok je on spavao, glavnom protukandidatu podmetnuo bespravnu teracu, “našu, a moju”, i imam li ga pravo išta pitati o njoj, a da ne postanem prljavac koji udara “ispod pojasa”? Što mislim o svojim suradnicima, a što o političkim konkurentima ili čak protivnicima. Što smo mi to u deset mjeseci učinili u Gradu i kako je to “pilati stupiće” ili micati kioske. Jesmo li birali na javnim natječajima za direktore gradskih tvrtki poželjne ili one za koje smo mislili da su najbolji. Zašto smo angažirali Maju Đerek?
Podsjetite me preko mojih profila na društvenim mrežama ako neko pitanje preskočim ili čak pomislite da sam ga preskočio zato što ga izbjegavam. Ograničenje za ovu javnu raspravu kroz blog postavit će samo vrijeme kampanje, a ne moj bijeg od pitanja.
A za kraj ove uvodne kolumne evo jedne anegdote iz tih deset mjeseci upravljanja Gradom, koja govori više o hrvatskoj javnoj upravi na svim razinama, nego sve studije i stručni simpoziji sviju vlada Republike Hrvatske do danas.
Donijeli smo odluku u Gradu da riješimo jedan stari problem nezakonitog korištenja javne imovine, pa smo službama dali nalog da izvrše tu odluku. Na dan planiranog izvršenja, dolazi mi u ured nadležni službenik pa pita: Gospodine gradonačelniče, da šaljemo ljude ili ne šaljemo?
Ja ga zbunjen gledam i odgovaram: Kako to mislite?
On i dalje pomalo u šiframa nastavlja: Pa nećete se predomislit?
Ja zbunjen: Kako predomislit?
On zbunjen: Pa i prije su nam znali reć da idemo, a onda bi netko, taman kad krenemo, nazvao i sve stopirao. Pa pitam, mi to stvarno idemo odradit il da ne zovemo ljude bezveze?
Ja napokon shvatio: Ma samo idite, ja se neću predomislit niti vas itko može nazvat i stopirat.
On također napokon shvatio. Može postupat po odluci bez straha od telefonskog poziva s bilo koje razine vertikale vlasti.
Ja mislio da nisam učinio ništa herojsko, a on nije mogao vjerovat da postoji vlast koja provodi zakone.